Neplodnost – riječ koja i dalje u većini ljudi stvara nelagodu. Iako živimo u 21. stoljeću naše društvo pojmove poput menstruacije, ginekologa ili neplodnosti doživljava kao tabu temu. Neplodnost predstavlja neuspjeh u nečemu što bi trebalo biti prirodno i zato toliko boli. Saznaj kako je moj put započeo mržnjom prema dobivenoj dijagnozi, a završio zahvalnošću.
Suočavanje sa neplodnosti
Poput većine parova podrazumijevali smo činjenicu da ćemo postati roditelji. Svjesni da se to ne dogodi uvijek iz prve pokušavali smo neko vrijeme. Jedino što se zapravo događalo bila je pojava mojih zdravstvenih problema. Neredoviti ciklusi, bolovi i neuobičajni iscjedak potaknuli su me na odlazak ginekologu. Period iščekivanja dijagnoze bio je popraćen vađenjem nalaza, odlaskom različitim specijalistima i mogućim dijagnozama koje su se pokazale netočne. Jedino što je bilo sigurno je da sam par mjeseci nakon pregleda ostala bez menstruacije. Bio je to period u kojemu nisam znala što se događa sa mojim tijelom, ali sam imala osjećaj da je kao neki stari uređaj u raspadu. Bolovi, česte promijene raspoloženja, dnevne i noćne valunge nisu nimalo olakšavale podnošenje tog stresnog razdoblja.
Napokon! Jedan nalaz otkriva dijagnozu na koju nitko nije pomislio uzimajući u obzir mojih 27 godina. Riječ je o primarnoj ovarijskoj insuicijenciji (POI) odnosno razdoblju postupnog gašenja funkcije jajnika kao pripreme za menopauzu. U tom trenutku osjetila sam olakšanje jer sam napokon imala objašnjenje za ono što se mojem tijelu događa. Ubrzo sam shvatila i koliko je tom dijagnozom mogućnost trudnoće smanjena.
Mržnja prema neplodnosti
Vjerojatno nitko ne zamišlja trenutak u kojemu odlazi u kliniku za neplodnost, pa tako nisam niti ja. Prvi odlazak u kliniku u meni je suprotstavio dva snažna osjećaja – nadu i mržnju. Nakon mjeseci čekanja dijagnoze, napokon smo dobili priliku poduzeti konkretne korake i to me ispunjavalo nadom, a suočavanje sa nimalo optimističnom prognozom, oko 5% šanse za uspjeh, stvaralo je u meni golemi osjećaj mržnje. Misli su mi postajale svakim danom sve crnije i ispunjenije gađenjem prema samoj sebi. Krivila sam sebe zbog nemogućnosti ostvarivanja nečeg toliko prirodnog kao što je trudnoća. Bila sam uvjerena da me Bog kažnjava. Nikako nisam mogla odgonetnuti po čemu su žene koje su ostvarile trudnoću bolje od mene. Osjećala sam sram jer nisam mogla podariti dijete svojem partneru, niti unuke našim roditeljima, a boravak u blizini djece sve je dodatno pogoršavao. Neplodnost je izvukla onaj najgori dio mene i zbog toga sam je mrzila.
Prihvaćanje neplodnosti
Život kroz neplodnost nije onakav kakav sam priželjkivala, niti onakav kakav sam smatrala da bi trebao biti. Jednostavno je takav kakav je i morala sam ga s vremenom prihvatiti. To znači da sam postala svjesna činjenice da postoji ogromna mogućnost da živimo bez djece. Ideju o klasičnom putu ka osnivanju obitelji zamijenili su terapija i ovisnost o doktorima. Pred nama su bile dvije opcije. Plakati nad svojom sudbinom ili prihvatiti situaciju u kojoj smo se našli i dati sve od sebe da iz nje izvučemo najbolje. Vjera da ćemo jednoga dana biti roditelji djetetu, imalo ono naše gene ili ne, gurala nas je svaki put da pokušamo ponovno i damo sve od sebe. Svaki postupak davali smo još barem jedan atom snage i želje više kako bi ostvarili svoj cilj.
Zahvalnost na dijagnozi
Moj odnos prema neplodnosti započeo je dubokom mržnjom koja je tek radom na sebi i prihvaćanjem situacije u kojoj smo se našli postepeno došla do zahvalnosti na dijagnozi. Kada sam prvi puta čula dijagnozu osjećala sam ju kao kaznu. S vremenom sam shvatila da mi je otkrivanje dijagnoze na vrijeme, možda i spasilo život. Moja dijagnoza u ovako ranoj dobi povećava šansu za bolesti krvnih žila. Danas sam zahvalna jer sam svjesna da neplodnost nije bila samo borba za ostvarivanje trudnoće. Ona mi je omogućila da promijenim svoj mindset i svoje navike kako bi imala kvalitetniji život i spriječila poteškoće u budućnosti. Svjesna svoje situacije planiram nastaviti pridržavati se istih navika i raditi na sebi i nakon trudnoće. Najviše sam zahvalna jer san dobila priliku postati osoba kakva želim biti kao primjer djetetu koje čekamo.
