O meni

Bok, ja sam Nikolina

Ovo je moja priča…

i ja sam žena koja je prošla – i još uvijek prolazi – kroz sve nijanse neplodnosti. Ovu stranicu sam stvorila iz potrebe da negdje udahnem. Da izbacim sve ono što se često ne izgovara naglas, da pokažem svijetu da neplodnost nije samo negativa. Da pružim ruku nekome tko se osjeća izgubljeno, iscrpljeno, usamljeno… jer i ja sam bila (i još uvijek ponekad jesam) ta osoba.

Neplodnost nije samo medicinski problem. Ona ulazi u svaki kutak života – odnose, snove, identitet. Ponekad se čini kao da nas definira. A kroz vlastito iskustvo naučila sam koliko je važno da postoji prostor gdje se možeš izraziti, rasplakati, nasmijati i prepoznati u tuđim riječima.

Druga strana neplodnosti je blog i zajednica koja ne nudi gotova rješenja, nego iskrene priče, iskustva, pitanja i pokoji tračak nade. Ovdje pišem o svom putu – o pokušajima, neuspjesima, nadanjima, terapijama, boli, ali i o svemu onome što neplodnost nije uspjela oduzeti.

Ako se i ti osjećaš kao da se tvoja priča ne uklapa u standardne okvire – znaj da ovdje ima mjesta i za tebe. Ne moraš ovo prolaziti sama.

Tu sam. Čitam. Razumijem. Pišem – zbog tebe, zbog sebe, zbog nas.

Hvala ti što si ovdje. 🕊️

Moja borba s neplodnosti

2020 : Suočavanje sa problemom začeča

Iako mnogi saznaju za probleme sa začečem nakon mjeseci i mjeseci pokušavanja, kod mene je priča bila drugačija. Mi smo saznali da imamo probleme i prije nego smo aktivno počeli pokušavati dobiti dijete. Na početku je sve bilo zbunjujuće. Išla sam od jednog liječnika do drugog, radila pretrage, slušala različita tumačenja i dobivala dijagnoze koje su se često međusobno isključivale. Umorila sam se tražeći odgovore koji nisu dolazili – ili su dolazili prekasno. Dijagnoza je napokon stigla i zvučala je kao presuda: prijevremena ovarijska insuficijencija. Bilo je to teško prihvatiti. Ta tri hladna medicinska pojma nosila su sa sobom čitav niz emocija – tugu, bijes, osjećaj gubitka i duboku tišinu u kojoj sam se pokušala sabrati. Kada sam napokon prihvatila dijagnozu uslijedio je novi šok – svi doktori su mi govori kako je jedina opcija donacija jajnih stanica. Svi osim jednoga. Prvi dolazak u specijaliziranu polikliniku bio je ispunjen nadom, ali i strahom. Slijedila je godina iscrpljujućih pokušaja. Pet IVF ciklusa, jedan za drugim. Svaki je nosio novu nadu, novu strepnju, novi kraj i početak. Tijelo je bilo umorno, duša još više. Ipak, u svemu tome nisam izgubila ono najvažnije – vjeru u sebe. U otpornost. U svoju priču.

2022 : Uspješna trudnoća

Nakon svega – hormona, procedura, injekcija, razočaranja – dogodilo se ono što nismo očekivali: prirodno začeće. Bez klinike, bez kalendara. Tiho, nježno, kao mali čudesni odgovor na sve prethodne godine borbe. Ovo nije bila samo sreća. Iza tog plusića na testu stajale su dani, mjeseci odricanja, suočavanja i dubokih promjena. Promijenili smo odnose – prvo onaj prema sebi, međusobno, a onda i prema drugima. Okrenuli smo se low-tox načinu života, otvorili se psihoterapiji, učili kako otpustiti kontrolu i ostati prisutni. Ovo začeće nije došlo iz pokušaja – došlo je iz prihvaćanja. Trudnoća je prošla mirno, tiho i bez komplikacija – ali ne bez emocija. Svaki pregled bio je dar. Svaki dan sa srčanom akcijom – novi razlog za zahvalnost. Nosila sam to dijete svjesna svakog koraka koji nas je doveo do ovdje. I svaki dan sam u sebi ponavljala: vrijedilo je.

2025 : Ponovno suočavanje sa zdravstvenim problemom

Prva godina s našim djetetom bila je čista radost. Bez analize, bez liječničkih nalaza, bez razmišljanja o ciklusima i dijagnozama. Samo prisutnost – u smijehu, u prvim koracima, u svakodnevnim malim čudima. Iskreno, nisam ni pomišljala na zdravstvene probleme. Bila sam slobodna. Mislila sam da je to kraj borbe. Da sam zatvorila to poglavlje. Ali neplodnost nije uvijek linearna priča s jasnim krajem. Tijelo se opet počelo mijenjati, a meni je postalo jasno – ovo nije “iza mene”, ovo je dio mene. Menstruacija je nestala. Iznenadno i bez najave. Testovi su ponovno ušli u moj svijet, a liječnici su spomenuli riječ koju nijedna žena u tridesetima ne želi čuti – menopauza. Opet je bilo puno nepoznatog, puno čekanja i sumnji. Sa svakom novom analizom, vraćala se ona poznata težina u prsima. Onaj isti strah, ista nemoć, isto pitanje: zar opet? Teško je priznati da trauma nikad nije u potpunosti nestala. Samo se nakratko pritajila.Bez obzira na to što slijedi, naučila sam gledati život iz drugačijeg kuta. Naučila sam vjerovati u proces, u sebe, u ono nevidljivo što nas nosi kad mislimo da više ne možemo. Ovo možda jest nastavak borbe – ali ovaj put idem dalje sa srcem punim iskustva, svjesna da se u svemu krije i nešto dobro. I da se – ne predajem.